srijeda, 03.06.2009.
Od mog posljednjeg posta prošlo je dosta vremena, ali ugljična dijeta i dalje je aktualna :-) Reportaža je objavljena u ožujku 2009. i otad su nam se javili brojni čitatelji NG-a koji su i sami počeli provoditi mjere štednje energije u vlastitom kućanstvu. Hvala vam svima na pismima i podršci! Izuzetno mi je drago što je reportaža naišla na tako dobar odjek.
Za one koje žele znati više o ovoj temi, prenosim pozivnicu UNDP-a za eko-tribinu na kojoj ću još jednom izložiti rezultate ugljične dijete, a gošća će biti i djelatnica UNDP-a koja će govoriti o brojnim drugim mjerama štednje energije u kućanstvima.
Profil Megastore i Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) pozivaju Vas na tribinu: "Ujedinjeni protiv klimatskih promjena: poduzmimo nešto zajedno"
povodom Svjetskog dana zaštite okoliša - 5. lipnja
Profil Megastore, Bogovićeva 7, 4.06.2009. u 19 sati.
GOSTI: Ivona Lerman, zamjenica glavnog urednika, National Geographic Hrvatska, "Ugljična dijeta na hrvatski način"
Vanja Lokas, UNDP Hrvatska, u ime projekta Energetske efikasnosti, "200 EE savjeta" kako efikasnim korištenjem energije u kućanstvu štedimo novac i čuvamo okoliš
VODITELJ: Vjeran Piršić
Veselimo se Vašem dolasku!
- 11:15 -
četvrtak, 29.01.2009.
Ugljična dijeta: bliži se kraj ali...
Nisam se dugo pojavljivala na blogu jer ubrzano radim na reportaži o ugljičnoj dijeti i štednji energije koja će biti objavljena u našem časopisu u ožujku. Posljednja dva tjedna bila su uistinu zanimljiva: posjetila sam prvu pasivnu kuću u Hrvatskoj, arhitekta koji ju je osmislio te druge pojedince koji su na prvoj liniji borbe protiv rasipanja energije i globalnog zatopljenja.
Hvala svima koji su mi se javili svojim prijedlozima i savjetima! Dobro je znati da i drugi razmišljaju na taj način te poduzimaju korake kako bi smanjili potrošnju energije u vlastitom domu.
Ono što sam naučila tijekom ove dijete jest da nije moguće poduzeti sve korake odjednom. Tijekom posljednjih mjesec dana, skupila sam mnoštvo literature, savjetovala se s energetskim savjetnikom UNDP-a koji je bio u mom stanu, i doista je mnogo toga što sam mogla poduzeti kako bih smanjila potrošnju energije i učinila svoj dom „zelenijim“...
Mnoge korake sam poduzela i napravila, no ostalo je dosta toga što jednostavno još nisam stigla. Odlučila sam stoga produžiti dijetu na još tjedan dana kako bih mogla implementirati još neke savjete energetskog savjetnika i izmjeriti uštedu koje su mi te mjere donijele. No jasno mi je da niti u tih tjedan dana neću moći napraviti sve – shvatila sam zapravo da ova dijeta nikad neće biti završena!!!
To je uostalom i smisao: jednom kad čovjek počne razmišljati na ovaj način i pratiti potrošnju vlastite energije, više nema natrag. Dakle, i nakon što dijeta završi, u mom stanu će ostati štedne žarulje, termostat će i dalje biti podešen na 20 stupnjeva tijekom dana, televizor i kompjuter ću i dalje isključivati iz struje kad nisu u funkciji... Jer – zašto rasipati energiju i novac kad postoje tako jednostavna rješenja za štednju?
Vaša,
Ivona Lerman
Zamjenica gl. urednika
National Geographic Hrvatska
- 13:02 -
srijeda, 14.01.2009.
Ugljična dijeta: na pola smo puta!
Jučer sam na radiju čula podatak koji me zaprepastio: Hrvatska nikad nije trošila toliko električne energije koliko trenutno troši. Razlog su rekordno niske temperature i redukcije plina. Jedno je sigurno: odabrala sam pravi trenutak za štednju energije!
Budući da smo suprug i ja već skoro na pola ugljične dijete (prošla su dva od ukupno četiri tjedna), vrijeme je da vas izvijestim o nekim koracima koje smo dosad poduzeli kako bismo smanjili svoju potrošnju energije, a time i ispuštanje stakleničnih plinova u atmosferu.
- maksimalno smo smanjili upotrebu osobnog automobila. Tako ja na posao kad god je moguće putujem javnim prijevozom a moj suprug pješice ili biciklom, što u ovim snježnim uvjetima nije nimalo lak zadatak... No uz pravu opremu ipak je moguće!
- većinu običnih žarulja zamijenili smo štednima. Iako su štedne žarulje skuplje, puno su trajnije (jedna traje do deset godina) te troše puno manje električne energije. Stručnjaci kažu da je zamjenom samo jedne žarulje kvalitetnom štednom žaruljom moguće uštedjeti oko 100 kuna godišnje, dakle investicija se relativno brzo isplati.
- staru perilicu rublja zamijenili smo novom A+A kategorije. Priznajem, stara se perilica nepovratno pokvarila nekoliko tjedana prije početka dijete, pa nije bilo drugog izlaza nego kupiti novu. No pri kupovini smo odlučili platiti više kako bismo napravili pravu stvar za okoliš (i naš račun za struju).
- kupili smo nove zimske gume na automobilu (stare su već bile dotrajale) i redovito provjeravamo tlak u njima jer neodgovarajuće napuhane gume povećavaju potrošnju goriva. Osim toga ovih dana namjeravamo odvesti automobil na redoviti godišnji servis – prema nekim izvorima, slabo održavani motor može koristiti i 50 posto više goriva!
- termostat grijanja smanjili smo s 22 stupnja na 20 stupnjeva tijekom dana , a noću s 18 na 16 stupnjeva. Isprva nam je bilo hladno, no za nekoliko dana navikli smo na novu temperaturu. Stručnjaci kažu da se za svaki sniženi stupanj na termostatu, može uštedjeti 3-5 posto energije.
- televizor, kompjuter i neke druge kućanske aparate isključujemo iz struje (uz pomoć produžnog kabela s prekidačem) kad god nisu u upotrebi. Naime čak i kad nisu u funkciji ti aparati troše električnu energiju ako su priključeni na struju.
Neke stvari smo bili učinili i mnogo prije nego što smo uopće znali za dijetu, no sad su nam dobro došle:
- prije nekoliko godina zamijenili smo dio starih drvenih prozora na kući, PVC prozorima s izo staklima. Priznajem, u to vrijeme smo to učinili kako bismo smanjili razinu buke, no ispostavilo se da je to bio pravi potez i za smanjenje potrošnje energije za grijanje.
Usprkos svim poduzetim mjerama, potrošnja energije nam je i dalje visoka (prvenstveno zbog jako niskih temperatura), tako da razmišljamo o drugim mogućim potezima.
I dalje vas pozivam da mi se javite sa svojim prijedlozima i iskustvima. Bilo kakav savjet je dobrodošao!
Vaša,
Ivona Lerman
Zamjenica gl. urednika
- 15:47 -
četvrtak, 08.01.2009.
Ugljična dijeta 2. dio
Danas sam na posao došla tramvajem. Umjesto 25 minuta, moj put na posao trajao je 45 minuta. No s obzirom da nisam morala tražiti parking (a to je u Zagrebu sve veći izazov) i živcirati se zbog gužve u prometu, ako ne na vremenu, uštedjela sam na živcima. A za svoju ugljičnu dijetu učinila sam veliki korak: naime od ukupno preko 6 tona stakleničnih plinova koliko svaki hrvatski građanin godišnje prosječno proizvede, 49.9 posto otpada na upotrebu osobnog automobila.
Dakle, sve do kraja mjeseca (i svoje ugljične dijete) nastojati ću se što više koristiti javnim prijevozom, a na kraju mjeseca usporedit ću prosječne kilometre prijeđene prije i poslije dijete. Naime, suprug i ja smo već nekoliko tjedana prije dijete počeli bilježiti koliko kilometara svakodnevno prijeđemo te koliko struje i plina potrošimo kako bismo mogli pratiti smanjenje svoje osobne potrošnje tijekom siječnja.
I da ne zaboravim: ovih dana sam ubrzano počela raditi i na svojoj reportaži o ugljičnoj dijeti koja će biti objavljena u NG Hrvatska u ožujku.
Voljela bih čuti i vaše priče i prijedloge: činite li što da smanjite vlastitu proizvodnju stakleničkih plinova?
Vaša,
Ivona Lerman
Zamjenica gl. urednika
National Geographic Hrvatska
- 11:03 -
četvrtak, 01.01.2009.
Ugljična dijeta
Od danas sam na dijeti. He, he – znam što mislite – kakve veze ima dijeta s National Geographicom??? Ne, bez brige, nisam na toj vrsti dijete – neću brojati kalorije i kilograme (tu ću dijetu ostaviti za proljeće 
)...
U idućih 30 dana biti ću na posve drugačijoj vrsti dijete: ugljičnoj dijeti. Ukratko, učinit ću sve da smanjim svoj osobni doprinos ispuštanju stakleničnih plinova u atmosferu, posebice ugljičnog dioksida.
Odluku o dijeti donijela sam još prije nekoliko mjeseci, a 1.1. odabrala sam kao njen simboličan početak: u novoj 2009. godinu dati ću svoj skromni doprinos zaustavljanju klimatskih promjena. Pa iako će moja "dijeta" trajati mjesec dana, nadam se da ću zauvijek promijeniti neke svoje energetski rastrošne navike.
Zašto se uopće upuštam u tako nešto? Prema nekim izvorima, prosječni hrvatski građanin svake godine proizvede više od 6 tona stakleničnih plinova. 6 tona. Pa si vi mislite. Brojka je nevjerojatno velika, a kad se uzme u obzir da je situacija slična (ili još gora) u većini ostalih zemalja svijeta, nije ni čudno što su posljedice vidljive su svugdje oko nas: zbog povećanja stakleničnih plinova u atmosferi globalna klima se mijenja, češće su oluje i poplave, uragani i tornada, cunamiji…
Dio klimatskih promjena je svakako i rast prosječnih temperatura diljem globusa. No dok ovo pišem u hladno siječanjsko jutro, prije bi se reklo da vlada globalno zahlađenje. Temperatura se spustila na -6 stupnjeva, što čini jedan od prvih koraka moje ugljične dijete, vrlo neugodnim. Naime kako bismo smanjili potrošnju plina, suprug i ja smo morali smanjiti temperaturu na našem termostatu s ugodnih 22 stupnja na manje ugodnih 20 stupnjeva. To se možda ne čini tako drastičnim potezom, no stručnjaci kažu da bi to trebalo uvelike doprinijeti uštedi energije u našem kućanstvu te smanjiti našu proizvodnju ugljičnog dioksida. Budući da sam zimogrozna, taj mi prvi zadatak teško pada – trenutno drhturim ispred računala umotana u dekicu i maštam o sutrašnjoj kupovini tijekom koje ću se oboružati toplim skijaškim majicama i čarapama…
No tko je rekao da će ugljična dijeta biti lagana?
Vaša,
Ivona Lerman
Zamjenica gl. Urednika
National Geographic Hrvatska
- 14:31 -
petak, 14.11.2008.
Umijeće preživljavanja
Tijekom svoje novinarske i uredničke karijere, imala sam priliku upoznati široku lepezu različitih ljudi i razgovarati s njima u najrazličitijim situacijama. Intervjuirala sam poznate znanstvenike, političare i borce za očuvanje prirode; ljude koji su bili pogođeni terorističkim napadima u SAD-u 11. rujna 2001. i one koji su bili pogođeni nesrećom svemirskog raketoplana Columbia.
Ne pamtim njihova lica i detalje tih razgovora i susreta. No kao danas se sjećam skromne kuće u kojoj je živjela Rožarija Krivičić u Lubenicama na otoku Cresu. Sjećam se našeg susreta u ljeto 2005. godine kad sam radila na reportaži o tom malom mjestu. Sjećam se njene skromnosti, jednostavnosti i produhovljenosti. Sjećam se pukotina na zidovima njene kuće, slika svetaca i crno-bijelih fotografija njene obitelji. Sjećam se crnog pletenog šala koji je visio u dvorištu njene kuće, malene peći na drva, šterne u dvorištu iz koje je grabila vodu. Jednostavnost njenog života tada me naprosto oduševila.
Ovih dana, kada nas sa svih strana bombardiraju napisi o gospodarskoj krizi, otkazima i rezanju troškova, često razmišljam o Rožariji. Bila ekonomska kriza ili ne, Rožarija i njoj slični nastavit će živjet onako kako su živjeli svoj cijeli život: skromno, tradicionalno, s minimalnim učinkom na okoliš – u skladu sa svojim mogućnostima, i što je možda najvažnije, u skladu s prirodom.
Prije nekoliko tjedana imala sam priliku upoznati još dvije takve osobe. Nakon dugo vremena, posjetila sam prijateljice svoje obitelji na samom sjeveru Hrvatske, u srcu Međimurja: 82-godišnja Paulu i 73-godišnju Julu. Prije tog susreta, uz njih su me vezala samo maglovita sjećanja iz djetinjstva. Očekivala sam da ću ih zateći u vrlo skromnom i mirnom životu, no nisam mislila da će me se taj susret toliko dojmiti.
Te dvije sestre, koje se nikad nisu udavale, žive u kućici bez vode i mnogih drugih modernih luksuza. Podovi su drveni, namještaj jednostavan, no sve odiše mirom i skladom. Čim sam stigla u njihov dom s još troje članova uže obitelji, pred nama se stvorila obilna gozba: juha, domaći pohani pilić, kolači, jabuke… Jednostavnom računicom zaključila sam da bi mene takav ručak za šest osoba stajao barem 100 Eura… Pitala sam se kako si njih dvije mogu takvo što uopće priuštiti, osjećajući grižnju savjest pri svakom zalogaju.
U jednom trenutku, sasvim neočekivano, Paula mi se pohvalila da ima mirovinu od 1800 kuna. „To je meni dovoljno“, rekla mi je u povjerenju. Jula ne dobiva mirovinu jer nikad nije bila zaposlena. Dakle njih dvije uspiju preživjeti s 1800 kuna mjesečno i još uspiju ponešto i uštediti!
Ma kako li im samo to uspijeva? Zapitala sam se tada i još uvijek nisam dokučila odgovor. A odgovor zasigurno leži u jednostavnom seoskom životu, koji je meni, i drugoj gradskoj djeci poput mene, potpuna nepoznanica.
Paula i Jula uzgajaju piliće, svaki dan kuhaju pileću juhu, griju se na drva. Nemaju telefon – kad ih netko treba zove susjedu. A dobri ljudi iz sela, donesu im štogod imaju viška: salatu iz vrta, jabuke iz voćnjaka. Svaki dan idu u crkvu, svaki dan mole prije spavanja, i neprestano su u pokretu. I u svojoj dubokoj starosti, vitalne su i zdrave. Zahvale su na obilju koje imaju.
Slučajnost ili ne, ali za prosinački broj hrvatskoj izdanja National Geographica pripremamo reportažu u istom duhu. Priča je to o franjevačkom samostanu na malenom otočiću Košljunu kod Krka u kojem živi četiri redovnika. Svjesno su se odrekli mnogih aspekata svjetovnog i modernog života. Brinu o samostanskom muzeju, o svojim slavnim jaslicama koje su najstarije u Hrvatskoj. „Naš je red oduvijek bio najsiromašniji među franjevcima“, rekao je jedan od redovnika, fra Stjepan našem novinaru Milanu Tomljanoviću. „Sve što ja posjedujem stane u ruksak“.
U međuvremenu, Božić je već stigao u brojne trgovačke centre u Hrvatskoj. Borovi su postavljeni, blještavi ukrasi mame s polica, dućani su prepuni igračaka, knjiga – svih mogućih poklona. Ne kažem da se ne treba prepustiti božićnom raspoloženju – bez obzira na početno opiranje i mene svake godine preplavi božićna groznica. No prije nego što preopteretite svoje kreditne kartice, prekoračite dozvoljene minuse na računima i pretrpate svoje domove kolačima, ukrasima, poklonima – pozivam vas da se samo za trenutak sjetite Rožarije, Paule i Jule ili redovnika na Košljunu.
Oni su naučili kako biti sretni bez svog tog blještavila, bez potrošačkog ludila.
A mi? Mislim da nas ostale, čeka još dug i trnovit put. A prva lekcija bi nam mogla biti predstojeća financijska kriza.
Ivona Lerman
Zamjenica gl. urednika
National Geographic Hrvatska
- 14:27 -
ponedjeljak, 13.10.2008.
Tko je ukrao zvijezde?
Godišnji odmor ovog ljeta sam provela kampirajući u malom mjestu na otoku Pagu. Budući da nije bilo posebnih noćnih sadržaja, večeri sam uglavnom provodila na plaži, promatrajući nebo. Još i danas mi je u pamćenje urezana ta slika: milijuni sjajnih zvijezda nad tamnom pučinom i tek blijedi odsjaj nekog manjeg grada u daljini... Gledajući u to nebo, osjećala sam se smireno, u potpunom skladu s prirodom i morem koje je udaralo o stijene.
Jednako živo se sjećam i povratka u metropolu početkom rujna. U sumrak prvog dana našla sam se u centru Zagreba. U jednom trenutku pogledala sam prema nebu: iako je noć bila vedra, u procjepu između zgrada vidjela sam tek jednu, jedinu usamljenu zvijezdu.... Kako tužno, pomislila sam.
Za nas koji živimo u velikim gradovima, svjetlosno zagađenje dio je svakodnevice kojeg nismo ni svjesni dok ne iskoračimo iz te svakodnevice na tjedan, dva i doživimo nebo onakvim kakvo bi uistinu trebalo biti. Ispred prozora moga stana na zapadnom dijelu grada, dvije ulične svjetiljke toliko bliješte da je pored njih nemoguće spavati – svake noći spuštam zavjese i rolete kako bi stvorila noćni ugođaj. Bića smo koja su evoluirala pod suncem i zvijezdama. Kakav učinak na naše zdravlje ima ta umjetna situacija?
Odgovor na to i brojna druga pitanja u vezi svjetlosnog zagađenja pronaći ćete u National Geographicu Hrvatska, u izdanju koje će na kioske izaći 10. studenoga. Osim globalne situacije, u reportaži ćemo prikazati i specifičnosti te situacije u Hrvatskoj. Naši suradnici Saša Kosanović i Gordana Petrovčić, među ostalim posjetili su maleni istarski gradić, Višnjan, u kojem se nalazi čuvena zvjezdarnica i njen voditelj Korado Korlević, veliki zagovornik borbe protiv svjetlosnog zagađenja u Hrvatskoj. Saznali su sve o mogućim rješenjima tog problema, poput eko-rasvjete koja je već postavljena u nekim hrvatskim gradovima. Nažalost, doznali su i tužne priče o utjecaju te vrste onečišćenja na životinje; o šišmišima koje ometa svjetlo u crkvenim zvonicima (njihovim omiljenim gradskim okupljalištima) te o noćima kada je svjetlosno zagađenje odjednom ubilo desetke ako ne i stotine ptica selica.
Tijekom pripreme reportaže Saša je dobio u zadatak snimiti i noćnu fotografiju Zagreba iz ptičje perspektive. Budući da mu je trebao prijevoz, na jedan dio zadatka pratila sam ga i ja: zajedno smo otišli na Medvedgrad na zagrebačkoj Medvednici. Stigli smo oko šest popodne i čekajući da padne noć, polako promatrali kako se pale noćna svjetla Zagreba... Dok je Saša snimao, ja sam se uputila do teleskopa, ubacila pet kuna i upustila se u istraživanje noćnog Zagreba. Najlakše je bilo locirati velike zagrebačke avenije koje su blještale poput lunaparka: uz moćnu javnu rasvjetu, niz njih su se slijevale tisuće automobila svaki sa svojim svjetlima. Odmaknula sam se od teleskopa i promotrila nebo: nad Zagrebom je svijetlio mjesec i tek pokoja bljedunjava zvijezda.
Ivona Lerman
Zamjenica gl. urednika
National Geographic Hrvatska
- 14:21 -
utorak, 09.09.2008.
Malarija, vjenčanja, rokovi
U uredničkom poslu jedan od velikih izazova su zasigurno rokovi. Kako bi časopis do vas, naših čitatelja, stigao na vrijeme, brojni ljudi moraju na vrijeme odraditi svoj dio posla: od vanjskih suradnika, preko nas urednika do grafičara i lektora... Kao urednica nerijetko se susrećem s kašnjenjima raznih vrsta i raznim vrstama isprika: od uobičajenih (uhvatila me gripa), do onih malo originalnijih (pas mi je pojeo kompjuter) do onih, hm, poprilično neuvjerljivih (puše jugo pa nemam inspiracije)... Iako sam sve već čula, moram priznati da sam ostala zatečena kad me nedavno nazvao jedan od naših suradnika koji nam priprema reportažu za listopadski broj časopisa i rekao mi da tekst ne može predati na vrijeme jer je dobio malariju! I to najopasniji oblik!
Usprkos početnoj nevjerici, ubrzo mi je postalo jasno da stvar i nije tako čudna s obzirom na to da se taj isti suradnik nedavno vratio s ekspedicije po prašumama Indonezije. Tamo je proveo nekoliko tjedana tragajući za tradicionalnim načinom života plemena Korowai, posebnog po tome što pripadnici grade svoje drvene kolibe na drveću. Američko izdanje časopisa National Geographic posljednji je put pisalo o tom plemenu 1996. kada je fotograf George Steinmetz kročio istim prašumama u potrazi za klanovima koji se još nisu susreli s bijelcima. Gotovo 15 godina kasnije, Davor Rostuhar uputio se njegovim stopama i naišao na promijenjenu situaciju: mnogi klanovi u međuvremenu su se preselili u sela i prihvatili neke od aspekata civilizacije. No Rostuhar je na kraju svog putovanja ipak našao ono što je tražio: klan koji je imao doticaja sa civilizacijom ali je zadržao tradicionalni način života. S klanom je proveo desetak dana, i uz pomoć dva prevoditelja saznao mnogo o njihovom načinu života, kulturi, vjerovanjima...
Malariji usprkos, Rostuhar trenutno završava tekst o toj svojoj ekspediciji, vjerojatno najvažnijoj dosad. Obećao je i svoj najbolji tekst dosad – nadamo se da ga ni visoka temperatura neće spriječiti u ostvarivanju tog cilja!
Za listopad pripremamo i veliku temu o neandertalcima, u sklopu koje ćemo pisati i o našem krapinskom pračovjeku. Uzgred, i taj je tekst ovaj mjesec kasnio, zbog vjenčanja autorice teksta. Još jedan originalan razlog kašnjenja, no moram reći da mi je taj puno draži od malarije...
Ivona Lerman
Zamjenica gl. urednika
- 16:39 -
srijeda, 13.08.2008.
Što pripremamo za jesen
Živjeti u sadašnjem trenutku, popularna je mantra modernog vremena. No nama, u National Geographicu Hrvatska to nikako ne uspijeva: mi uvijek, čini se, živimo u budućnosti. Tako u ove ljetne, sparne dane, dok je Hrvatska na kolektivnom godišnjem odmoru, mi u redakciji već naveliko spremamo jesenske brojeve časopisa... rujan, listopad, studeni. Ponekad ni sami više ne znamo u kojem mjesecu živimo!
Za rujanski broj pripremamo temu koja se na prvi pogled čini pomalo, hm, nezanimljivom. Naslov je: “Tlo pod nogama”. Čak i autor reportaže, Charles C. Mann, kaže da je to tema “my eyes glaze over”, odnosno jedna od onih tema koja na prvi pogled ne može zainteresirati čitatelje a možda ni same urednike... Moram priznati da sam i ja krenula čitati tu temu s određenom predrasudom: koliko može biti zanimljiva tema o najobičnijoj zemlji po kojoj hodamo? U mislima sam već vidjela strukturu reportaže: zamorna znanstvena istraživanja, sastav tla... Zijev.
No reportaža me iznenadila. Tlo je jedna od onih stvari koju uzimamo zdravo za gotovo, no podaci koje autor iznosi u ovoj reportaži zaprepašćuju. Ne smijem vam sve otkriti, ali evo samo kratki izvadak: “U prvom – i zasad najopsežnijem – istraživanju globalna zlorabljenja tla, znanstvenici iz Međunarodnoga referentnog centra za podatke o tlu u Nizozemskoj procijenili su 1991. godine da je čovječanstvo osiromašilo gotovo 20 milijuna četvornih kilometara zemlje. Drugim riječima, naša vrsta ubrzano uništava područje veliko poput Sjedinjenih Država i Kanade zajedno.” A evo i jednog podatka iz Hrvatske: prema nekim procjenama, čak 60 posto tla u Hrvatskoj osiromašeno je zbog erozije!
Dakle, nakon reportaža o globalnom zatopljenju, krizi nafte, ugroženosti vrsta, u rujanskom broju moći ćete pročitati o još jednom ozbiljnom problemu s kojim se suočava čovječanstvo: nestanku plodnog tla. Bez tla, naravno nema ni hrane. No osim zastrašujućih podataka o gubitku plodnog tla, ova reportaža donosi i priču o mogućim rješenjima. Reportažu ćete, vjerujem, pročitati u jednom dahu!
Za rujanski broj vam pripremamo i reportažu o hvarskoj lavandi koja je prava poslastica za ljubitelje fotografije. Stipe Surać ponovno je snimio fotografije koje su nas oduševile, iako smo već navikli na njegovo majstorstvo. Jedna fotografija “ljubičastog oceana od cvijeća” već resi zaslon mog računala, a vjerujem da će njegove fotografije uljepšati i vaše rujanske dane.
Ivona Lerman
Zamjenica gl. urednika
National Geographic Hrvatska
- 14:31 -
